Ako je ovdje otvaranje, onda je sigurno i zatvaranje!

… nisam bila prva na redu, već je jedna gospođa sjedila i bankarici potiho šaptala što da učini s njezinih 2.500 eura.

Stojim tako, kaputić, šal, čizme, hlače, vani hladno, u banci toplo…

– A ne! Ovo se mora izdržati! –

Priđe mi jedna bakica – Je’l vi čekate?

Da! – odgovorih.

– Je’l vi čekate zbog vezane štednje?

– Ne! – odgovorih – nemam pojma ni što je to.

– Znate ja sam umirovljenica, moram paziti na novac.

– Da gospođo, danas svi moramo paziti na novac – mudro ću ja – ali nema ni bankara dovoljno,

otkako su je preuzeli stranci, dosta ih je dobilo otkaz, pa je premalo ljudi u radu s klijentima – nastavila ja tako samodopadno i mudro.

– Ma ne! – reče bakica

– Znate li vi koliko njih sjedi gore po uredima.

Oni to namjerno rade, da ljudi izgube strpljenje i odu, a ne dovrše posao

– UUUUUU jbt. – pomislih – i bakica već kuži teoriju zavjere.

– Ne znam – kažem na glas

– Mislim da je ipak manjak ljudi!

– Znate ja sam izgubila sina u ratu, sama sam, moram…

– šššššš čujem šuškanje sa stola-gospođa koja sjedi kod bankarice i dalje šuška kamo idućih 2.500 eura treba staviti….

– se brinuti za sebe, nemam nikoga – nastavlja gospođa bakica

– ali odoh, ne mogu čekati više.

– Boooog ! pozdravimo se nas dvije sa smješkom, kao novo/stare prijateljica.

Primjetih, da sad već ima dosta ljudi iza mene.

Jedan baja iza mene počeo je glasno puhkati…pa malo glasnije…pa još glasnije,

na to bankarica kaže – Za podizanje kartica šalter 7, uplate/isplate na druge šaltere molim, ovo će potrajati – i nastavi s radom.

Gospođa je još neki ššššššnovac prebacila na ššššššneki račun.

– Hm, da vidim u 10:30 sam uplatila parkiralište, 15 minuta muž i nešto pješačenja, tu sam došla sigurno je bilo 10:45,

s mužem sam se opet čula za 10 min. jer na mogu pokazuje da smo pričali u 10:55, jer sam mu naravno rekla da imam posla od 10 minuta,

ali nisam iskazala sumnju da ću i biti prva na redu. i sad je već 11: i nešto….

– Ne, danas sam odlučila zatvoriti taj račun, vratiti čekove koje nisam nikad u životu koristila, token i sav taj niz nekih dodatnih usluga….- odlučim dalje čekati.

Vidim da se zapuhana ekipa polako predaje i odustaje i odlazi.

Zbilja bankari znaju otjerati klijente.

Mislim si opet – a šta ako dođem na red, a ona mi kaže da to ne mogu kod nje obaviti već da moram ići na neki drugi šalter

– počinjem praviti scenarij u glavi –

ovako ću napraviti – ako mi to kaže – prvo što ću ostati sjediti ispred nje i reći ću joj

– sad ćete me primiti i to obaviti, i ja ne idem nikamo dok ne zatvorim ovaj račun

– čak mi je proletjela i slika kako me osiguranje ispod ruku izvlači i izbacuje iz banke,

a ja kao tihi prosvjednik obješenih udova inzistiram na svom patničkom položaju

– vratim se natrag pravoj mašti

– ako me odbije, odmah hvatam mob i zovem informacije i glasno tražim udrugu za zaštitu potrošača i

telefonski broj hrv.udruge banaka da ih pitamo smiju li sve to raditi ‘malim ljudima’ poput mene..

..prošao me bijes cijelim tijelom.

– Ne, ostajem i točka – umalo da na glas nisam izgovorila.

Slijedeća dvojba koja mi se pojavila – Kozo, pa što nisi odmah pitala – oprostite, može li se kod vas zatovoriti račun? – ne – ja sam samo stala u red.

Vruće mi je, kuham, misli se roje….11:37 je.

…još ni primisli da se kraj nazire….

– Još ovdje potpis i onda smo gotovi – reče bankarica ššššššgospođi.

11:38 – vidi obje se dižu i odlaze nekamo.. .nije ih bilo neko vrijeme i bankarica se vraća sama

– A-HA! pobjedonosno pomislim sad sam ja na redu i ako me odbije – čut će svoje.

Dok sam tako krenula napraviti prvi korak, jer su mi kukovi odumrli od stajanja, kao u formuli F1 – uleti mi lik na štakama i bez jedne noge –

WTF?!?!?!!!!!????!???!?!? – stane ispred bankarice i nešto joj – šššššš – na to ona odgovori

– Gospodine, ako vas gospođe koje su prije došle i puno su duže čekale, puste, i ja ću vas primiti – na to je on nešto ššššššš –

Joj! Pa ja tog lika znam, on svaki dan cijelim gradom šeta psa, znam ga iz bloka gdje sam živjela, dobrostojeći ljudi, pristojni i tako to kako već u životu ide….

– prostruji mi film kroz glavu – okrenem se iza sebe i vidim samo još jednu mađu ženu – upornu kao i ja

– Ah jedino smo nas dvije preživjele – pomislim – i dok sam tako (a to se sve odigralo u nekoliko sekundi) – okrene se on prema nama i ode prema vratima – mislim – odustao –

a da nas stvarno nije ni pitao može li preko reda, ali si mislim, ma i da me je pitao, ovaj put mu ne bi dopustila, ni invalidu, ni trudnici,

ni mamama s malom djecom, ni roditelju s invalidnim djetetom (dobro, možda bi njoj, i sama sam majka).

…okrene se kod vrata prema bankarici i reče joj taj čiko

– Ja sam invalid!

Vi bi to trebali riješiti! Krmačo bezobrazna, a kad kažem tvom šefu kako se ponašate, krmačo jedna bezobrazna da bezobrazna! –

Tajac……………………………………

…sjedam nasuprot bankarice…….

– dobar dan, želim zatvoriti račun,vratiti token, čekove…..

-Nema problema – reče mi.

Skoro pa sam razočarana što se nije odigrao moj scenarij da se sama uvjerim jesam li karakter ili nisam –

11:58 – To bi bilo sve? – pita me bankarica ljubazno.

– Da! – rekoh.

– U redu – reče ona – nakon 30 dana nazovite me na ovaj broj da potvrdimo cijelu proceduru,

jer će onda tek biti u potpunosti zatvoren račun i ako treba nešto još uplatiti – nadoda ona.

Imam još jednu potrebu da joj kažem naglas, želju, kako da joj to kažem iz nekog, meni nepoznatog razloga,

čak bih rekla iz sažaljenja – Molim Vas, ako je ovaj gospodin zbilja Vas prijavio šefu, pozovite me, ja ću svjedočiti za Vas.