No Comment – N#1
Ako je ovdje otvaranje, onda je sigurno i zatvaranje!
… nisam bila prva na redu, već je jedna gospođa sjedila i bankarici potiho šaptala što da učini s njezinih 2.500 eura.
Stojim tako, kaputić, šal, čizme, hlače, vani hladno, u banci toplo…
– A ne! Ovo se mora izdržati! –
Priđe mi jedna bakica – Je’l vi čekate?
Da! – odgovorih.
– Je’l vi čekate zbog vezane štednje?
– Ne! – odgovorih – nemam pojma ni što je to.
– Znate ja sam umirovljenica, moram paziti na novac.
– Da gospođo, danas svi moramo paziti na novac – mudro ću ja – ali nema ni bankara dovoljno,
otkako su je preuzeli stranci, dosta ih je dobilo otkaz, pa je premalo ljudi u radu s klijentima – nastavila ja tako samodopadno i mudro.
– Ma ne! – reče bakica
– Znate li vi koliko njih sjedi gore po uredima.
Oni to namjerno rade, da ljudi izgube strpljenje i odu, a ne dovrše posao
– UUUUUU jbt. – pomislih – i bakica već kuži teoriju zavjere.
– Ne znam – kažem na glas
– Mislim da je ipak manjak ljudi!
– Znate ja sam izgubila sina u ratu, sama sam, moram…
– šššššš čujem šuškanje sa stola-gospođa koja sjedi kod bankarice i dalje šuška kamo idućih 2.500 eura treba staviti….
– se brinuti za sebe, nemam nikoga – nastavlja gospođa bakica
– ali odoh, ne mogu čekati više.
– Boooog ! pozdravimo se nas dvije sa smješkom, kao novo/stare prijateljica.
Primjetih, da sad već ima dosta ljudi iza mene.
Jedan baja iza mene počeo je glasno puhkati…pa malo glasnije…pa još glasnije,
na to bankarica kaže – Za podizanje kartica šalter 7, uplate/isplate na druge šaltere molim, ovo će potrajati – i nastavi s radom.
Gospođa je još neki ššššššnovac prebacila na ššššššneki račun.
– Hm, da vidim u 10:30 sam uplatila parkiralište, 15 minuta muž i nešto pješačenja, tu sam došla sigurno je bilo 10:45,
s mužem sam se opet čula za 10 min. jer na mogu pokazuje da smo pričali u 10:55, jer sam mu naravno rekla da imam posla od 10 minuta,
ali nisam iskazala sumnju da ću i biti prva na redu. i sad je već 11: i nešto….
– Ne, danas sam odlučila zatvoriti taj račun, vratiti čekove koje nisam nikad u životu koristila, token i sav taj niz nekih dodatnih usluga….- odlučim dalje čekati.
Vidim da se zapuhana ekipa polako predaje i odustaje i odlazi.
Zbilja bankari znaju otjerati klijente.
Mislim si opet – a šta ako dođem na red, a ona mi kaže da to ne mogu kod nje obaviti već da moram ići na neki drugi šalter
– počinjem praviti scenarij u glavi –
ovako ću napraviti – ako mi to kaže – prvo što ću ostati sjediti ispred nje i reći ću joj
– sad ćete me primiti i to obaviti, i ja ne idem nikamo dok ne zatvorim ovaj račun
– čak mi je proletjela i slika kako me osiguranje ispod ruku izvlači i izbacuje iz banke,
a ja kao tihi prosvjednik obješenih udova inzistiram na svom patničkom položaju
– vratim se natrag pravoj mašti
– ako me odbije, odmah hvatam mob i zovem informacije i glasno tražim udrugu za zaštitu potrošača i
telefonski broj hrv.udruge banaka da ih pitamo smiju li sve to raditi ‘malim ljudima’ poput mene..
..prošao me bijes cijelim tijelom.
– Ne, ostajem i točka – umalo da na glas nisam izgovorila.
Slijedeća dvojba koja mi se pojavila – Kozo, pa što nisi odmah pitala – oprostite, može li se kod vas zatovoriti račun? – ne – ja sam samo stala u red.
Vruće mi je, kuham, misli se roje….11:37 je.
…još ni primisli da se kraj nazire….
– Još ovdje potpis i onda smo gotovi – reče bankarica ššššššgospođi.
11:38 – vidi obje se dižu i odlaze nekamo.. .nije ih bilo neko vrijeme i bankarica se vraća sama
– A-HA! pobjedonosno pomislim sad sam ja na redu i ako me odbije – čut će svoje.
Dok sam tako krenula napraviti prvi korak, jer su mi kukovi odumrli od stajanja, kao u formuli F1 – uleti mi lik na štakama i bez jedne noge –
WTF?!?!?!!!!!????!???!?!? – stane ispred bankarice i nešto joj – šššššš – na to ona odgovori
– Gospodine, ako vas gospođe koje su prije došle i puno su duže čekale, puste, i ja ću vas primiti – na to je on nešto ššššššš –
Joj! Pa ja tog lika znam, on svaki dan cijelim gradom šeta psa, znam ga iz bloka gdje sam živjela, dobrostojeći ljudi, pristojni i tako to kako već u životu ide….
– prostruji mi film kroz glavu – okrenem se iza sebe i vidim samo još jednu mađu ženu – upornu kao i ja
– Ah jedino smo nas dvije preživjele – pomislim – i dok sam tako (a to se sve odigralo u nekoliko sekundi) – okrene se on prema nama i ode prema vratima – mislim – odustao –
a da nas stvarno nije ni pitao može li preko reda, ali si mislim, ma i da me je pitao, ovaj put mu ne bi dopustila, ni invalidu, ni trudnici,
ni mamama s malom djecom, ni roditelju s invalidnim djetetom (dobro, možda bi njoj, i sama sam majka).
…okrene se kod vrata prema bankarici i reče joj taj čiko
– Ja sam invalid!
Vi bi to trebali riješiti! Krmačo bezobrazna, a kad kažem tvom šefu kako se ponašate, krmačo jedna bezobrazna da bezobrazna! –
Tajac……………………………………
…sjedam nasuprot bankarice…….
– dobar dan, želim zatvoriti račun,vratiti token, čekove…..
-Nema problema – reče mi.
Skoro pa sam razočarana što se nije odigrao moj scenarij da se sama uvjerim jesam li karakter ili nisam –
11:58 – To bi bilo sve? – pita me bankarica ljubazno.
– Da! – rekoh.
– U redu – reče ona – nakon 30 dana nazovite me na ovaj broj da potvrdimo cijelu proceduru,
jer će onda tek biti u potpunosti zatvoren račun i ako treba nešto još uplatiti – nadoda ona.
Imam još jednu potrebu da joj kažem naglas, želju, kako da joj to kažem iz nekog, meni nepoznatog razloga,
čak bih rekla iz sažaljenja – Molim Vas, ako je ovaj gospodin zbilja Vas prijavio šefu, pozovite me, ja ću svjedočiti za Vas.