Još uvijek moje srce, zakuca jače,
kad prođem svojim, starim sokakom.
I moja stara Kuća, još uvijek stoji,
u njoj su ostali, dječački snovi moji.

Vraća me u prošlost, i ona vremena:
blatnjavi sokaci, vagaši, i prašina.
I guske po sokaku, kada su gakale,
po toploj prašini, hvatali leptire.

Eh, ponekad zastanem, i suza mi kane,
i sjetih se na teške, dječačke dane.
Bilo je teško, ipak se ponosim,
još uvijek moj Čepin, u srcu nosim.

Da mi se za trenutak, opet vrati,
jamača gdje smo ciglu pravili.
Na njoj sjedili, i pastate pecali,
u tom trenutku, sretni smo bili.

A sada sokaci mirišu u cvijeću,
prašine nema, a ni one pjesme.
Što smo nekad, sokakom zapjevali,
uz kukurikanje pijetlova, kući se vraćali.

Franjo Kopecki