Nova zbirka pjesama čepinskog pjesnika Franje Kopeckog pod nazivom ‘Povratak sreći’ izašla je 18.06.2009 godine. Prezentacija zbirke pjesama će uskoro biti sa članovima Radionica pjesnika u Domu za starije osobe u Čepinu. A veliko predstavljanje će biti u Hrvatskim Domu pod nazivom ‘Susret pjesnika Slavonije i Baranje’. Knjižnica u Čepinu će imati nekoliko primjeraka zbirke, a ista će se moći kupiti u knjižari ‘Nova’ u Osijeku po simboličnoj cijeni od 60,00 kn jer zbirka osim odličnim pjesmama obiluje slikama u boji.

Sama zbirka je tiskana u maloj nakladi od 500 primjeraka, a biti će izložena i moći će se kupiti, na ‘Dan šale i druženja’. 19.07.2009. kao i na 2. Čepinskom ljetu i na danima Suncokreta.

Mirisni drvoredi iskušenja
Povratak sreći pjesnika Franje Kopeckog započinje na upečatljiv način, najvažnijim događajem u pjesnikovu životu, upoznavanjem prave ljubavi. Na prvo mjesto svoje knjige stavlja pjesmu Sreli smo se i na sebi svojstven način iskreno progovara o ljubavi, jednostavno i toplo.

Zatim, kroz niz pjesama koje slijede, pratimo pjesnika i njegovu ljubav, njihove uspone i padove. U njima se očituje njegov život ispunjen radostima i razočaravanjima. Ljubav je na prvom mjestu u pjesnikovu životu. LJubav prema voljenoj ženi (Stanarka si srca moga, šaputalo mirisno je cvijeće), ljubav prema majci(Moja majka, Nježnost majke), ljubav prema unucima (Moj djedo), ljubav prema Domovini, rodnom Čepinu, Valpovu, Osijeku (Oj Hrvatska, vječno sretna budi, Ranjena si Slavonijo moja, Ej da mi se vrati, Od Valpova do Čepina i ljubav prema poeziji (Zlatne niti).

Pjesnik Kopecki tiho, bez glasne artikulacije, ispisuje stranice ove knjige. Ne više, ne kuka, ne proklinje, već svoju sudbinu shvaća kao normalno stanje u kojem se ta ista sudbina ponaša ljutski prema njemu. Prihvaća njezina ljutska obilježja i ne smatra da se ona poigrava s njim. (…sudbina je tako htjela…sudbina je sreću dodjelila….dva su sina moja sudbina…a ja odoh, nosi me sudbina…).

Naprotiv, uz njezinu pomoć lakše spoznaje svoje životno stanje. Dojam koji ostavljaju pjesme na čitatelja jest, pjesnika podjednako slijedi sudbina kao što pjesnik slijedi nju. Franjo Kopecki piše cijeli život pjesme. Postoji u njemu svakodnevni ritam pisanja kojim bilježi značajnije trenutke ili događanja. Ponekad jednostavno samo zapiše sliku, kakav detalj Valpova, Osijeka ili Čepina (Valpovo grade, Pokraj Dravegradić mali, Prvi spomen imena tvog).

U takvom spletu stihova, osjeća se miris žitnih polja pokraj voljenih mjesta. Mirna i pitoma slavonska zemlja, običaji, dvije voljene rijeke Drava i Karašica (Ta malena sela, Bečarac na ljestvama) zauvijek su vezali Franju za sebe. On im se odužuje stihovima, a kada silom prilika napušta voljeni kraj, kako zna samo reći ‘trbuhom za kruhom’), pjesnik ne ostaje dužan ljepoti u kojoj je odrastao. Međutim, tuđina donosi novo odrastanje. U njemu i te kako dolazi potreba za ljepotom, jer pjesnik među svojim prstima osjeća meku zemlju.

Daleko od doma, uživa u njezinom miris koji je punio u svojoj duši (Usrcu te nosim). Dobro zna koliko je voljena Slavonija usjekla svoju stopu zavjeta u njegovo srce. Zato s ponosom pjeva o ravnici, šumama, a rijekama i poljima poručuje da misli na njih. Iako taj period života predstavlja teško vrijeme, pjesnik nas sigurno vodi kroz mirisne drvorede iskušenja. Pjesnik iznova počinje živjeti, ali istovremeno upoznaje nove radosti i ushićenja za koja je mislio da su pokopana i zaboravljena prošlost.

Odakle i crpi potrebu snagu, jer u njemu su nada i vjera u Boga, sebe i ljubav.