Knjiga ‘Čepinska sjećanja’, autora Hrvoja Pavića i Marina Šuška, nastala je kao zbirka kratkih priča iz čepinske povijesti, počevši od prapovijesti pa sve do 50-tih godina XX. stoljeća. Priče govore o znamenitim i zaslužnim čepinčanima i o zanimljivostima iz bogatog seoskog kulturnog života, koji je već tada imao obilježja manjeg grada. Glavni izvor za knjigu bila je Župna spomenica župe Čepin I, gdje su župnici-kroničari, bilježili svijetle i tamne trenutke čepinske povijesti.

Predgovor knjizi je napisao Nikola barun Adamovich čepinski (de Csepin), potomak plemenite i časne obitelji koja je utemeljila i izgradila moderni Čepin, a iza sebe ostavila dvorce, crkve, tvornice i uzorno gospodarstvo. Ovdje Vam donosimo dio predgovora: ‘Hrvoje Pavić i Marin Šušak istražili su prošlost Čepina od početka povijesti do prve polovice XX. stoljeća, što je prvo znanstveno bavljenje prošlošću ovog hrvatskog grada. Sretan sam što imam priliku i čast čestitati im za ovo prvo istraživanje povijesti Čepina i posebno sam ponosan što je ta tema i mladoj generaciji dovoljno privlačna i vrijedna truda i vremena potrebnoga za angažirano istraživanje. Stoga mladim autorima želim puno uspjeha s knjigom te da javni život ljubljene Slavonije prihvati ovo izdanje „Čepinska sjećanja“ kao vrijedan trag povijesti tog kraja.’

Recenzent  knjige je eminentni professor Zagrebačkog sveučilišta, prof. dr. sc. Mladen Obad Šćitaroci dipl. ing. arh., koji je svojim primjerom i uputama pružio pomoć pri nastanku knjige. Ovdje Vam donosimo dio recenzije: Iz rukopisa knjige mladih ambicioznih autora, Hrvoja i Marina, prepoznaje se mladenački entuzijazam i ljubav – ne samo za svoj zavičaj nego i za istraživanje kulturološke povijesti. Autori pokazuju sustavnost i upornost u istraživanju, smisao za pripovijedanje, te odmjerenost u odabiru tema i događaja.

Budući da su autori srednjoškolci, zadivljuje njihov stvaralački i istraživački naboj, koji zasigurno znači tek uvod u ozbiljno i profesionalno bavljenje povijesnim temama u budućnosti. Već i ovaj rad ukazuje na njihovu sklonost znanstvenoistraživačkom radu pa se nadamo da će u budućnosti postati uspješni znanstvenici. Taj njihov napor, želju za znanjem i odgovornost prema prošlosti i budućnosti valja cijeniti i ohrabriti. Zato preporučam ovaj rukopis za tisak – ne samo zato da se zabilježi prošlost čepinskoga kraja nego i zato da bude poticaj drugim mladim ljudima koji mogu na sličan ili na neki drugi način pridonijeti boljitku Čepina, osječke regije i Hrvatske u cjelini.

Knjiga je izdana u listopadu 2008. godine, uz financijsku pomoć: Općine Čepin, Nikole baruna Adamovicha čepinskog, poduzeća ‘Labor” d.o.o.’ iz Čepina, Krste plemenitog Knoblocha vučanskog i slikara Branka Grgića iz Čepina, kojima se srdačno zahvaljujemo. Posebno se zahvaljujemo tiskari ‘Holeš’ d.o.o., na razumijevanju, brzini i profesionalnosti obrade i tiskanja knjige, također im čestitamo na dobivenom priznanju za najbolju tvrtku protekle godine od Općine Čepin.

Knjiga se može kupiti po cijeni od 60 kuna u knjižari ‘Nova’ u Osijeku, te kod autora Hrvoja Pavića u Čepinu, narudžbom na e-mail: pavichrvoje@gmail.com, po cijeni od 50 kuna. U nastavku Vam donosimo neke zanimljive priče iz bogate riznice čepinske prošlosti, koje bi Vas trebale potaknuti da pročitate ovu knjigu, jer obiluje zanimljivim podatcima iz života starih čepinčana.

Poludjevojka – poluzmija
‘Čepinskim krajem kruže brojne legende o zaboravljenome gradu u močvari Wasserburgu Kolođvaru.
Legenda kaže da se za noći punoga mjeseca oko grada u močvari može čuti siktanje zmija i sablastan smijeh, a često i krik od kojega se svim živim bićima ledi krv u žilama.
 
Prema pučkoj predaji poludjevojka – poluzmija je mitsko biće koje ima gornji dio tijela ženski, a donji dio tijela zmijski rep. Navodno je Filip Korođ pobjegao s Kolođvara, jer su ga opsjedale močvarne zmije. Kasnije su zaposjele grad poslije odlaska Korođa. Filip Korođ je zazidao svoju kćer u zmijsku kulu da mu čuva blago, koje nije mogao ponijeti sa sobom. Ona se je nakon toga pretvorila u poludjevojku – poluzmiju.

Narod ju krivi za nestajanje djece u blizini Kolođvara, jer je ona pjesmama dozivala djecu u ruševni otvor s vanjske strane, a nakon što su djeca ušla ona ih bi gušila svojom dugom kosom i proždirala njihova tijela, koja su joj omogućavala preživljavanje. Nitko tko je ušao u otvor s vanjske strane, koji je navodno i ulaz u podzemne tunele, kojima je Čepin spojen s Kolođvarom, pa onda ide sve do osječke Tvrđe.

U taj otvor prilikom obnove konzervatori su pustili psa, koji se nikada nije vratio…
Jedna od legendi veže i baruna Franju Trenka, da je nakon uspješnih ratova za austrijsku krunu opljačkano zlato pohranio je u zmijsku kulu. Kako nitko od njegovih pandura nije imao hrabrosti doći po sedam sanduka zlata, možda se to zlato i danas tamo krije…’

Čepinska vještica
‘Godine 1747. Čepinom se proširila vijest da je seljanka Anica Pauković postala vještica. Prijavio ju je seljak Živan Vuković jer je ona navodno kriva, što je njegova žena dva puta rodila mrtvo dijete i što su mu dvije kćeri umrle u boginjama, te je na temelju te prijave provedena je istraga 2. 9. 1747. godine na županijskom sudu. Istragu su vodili Veliki sudac Baltazar pl. Mišković i mali sudac Stjepan Poor. Istraga je okončana, a Anica je puštena na slobodu.

Na sud su dolazile nove prijave pa je sud odlučio da se istraga provede u Čepinu, gdje će saslušati svjedoke. Saslušanje je provedeno u kući seoskog kneza Jovana Panića. Vješticu su optužili zbog smrti djece, no ona ih nije ubijala nego ih je i liječila, i to tako da je pravila pilule od crvenih ruža koje cvatu na dan sv. Vida, i od rose koja pada na blagdan sv. Petra i Pavla.
Nakon druge prijave 1748. godine Anica je pritvorena. Pošto nije priznala krivnju podvrgnuli su je torturi u zgradi županijske palače. Prvi stupanj bio je postavljanje palčeva među željezne pločice koje su se stiskale šarafima dok nisu zgnječili palčeve i dok ispod noktiju nije potekla krv.

Ovo mučenje trajalo je pola sata, a ona nije ništa priznala te je slijedio drugi stupanj u kojem krvnik odostraga veže ruke, te ih konopom diže u vis, i to tako da nadvisuju glavu, a da se leđa previjaju. Ovo je mučenje potrajalo dva sata, tek tada je počela pripovijedati ono što je sud od nje tražio te je priznala da je vještica. Rekla je da je vješticom postala kada ju je vještica Smilja iz Čepina namazala crnom mašću ispod pazuha, i tada su letjele oko Čepina.

Nakon toga se je pristupilo trećem stupnju mučenja i to tako da su je postavili na usku gredu i privezali joj utege na ruke i noge kako ne bi pala. Anica pod tom torturom nije mogla izdržati pa je zatražila da ju skinu te da će im sve priznati. Nakon torture i priznanja sud je odlučio da Anicu živu spale na lomači, jer je optužena zbog vračanja, bajanja i zbog toga što je prouzročila teške nesreće. Anica je spaljena na nekom od gradskih trgova jer je narod uživao u spaljivanju navodnih vještica’.