– Moram – baš tim riječima – moram otići na promociju. Možda jedini hrvatski pisac, čiji sam ljubavni roman pročitala i plakala, nakon pubertetske epizode sa Zagorkom.

– Oprostite, znam da je ovo nepristojno, ali biste li mi htjeli potpisati knjigu? – nekako sam spetljala upit. I pomalo uplašeno, ta ja sam odrasla žena i mogu pitati bilo koga što god želim, spustim na stol pored njega „Klaru“, njeno pradavno izdanje, mekih korica, opterećenih čitanjem. – Dapače – reče – nema vam šta biti neugodno. Potpisao se. Ugravirao gavrana. (Sjetih se „Nikad više“).

Počela je promocija. Neki lik, doc.dr.sc. Ivan Trojan je nespretno uzeo mikrofon u ruke i počeo pričati o Gravranu. – Ah, pa koliko može biti dosadan? Koliko dugo? Na vrlo nespretan, uplašen i potpuno nezgrapan način, sa očitim glasovnim problemima poput „eeee“ i „ovaj“ uspio je odverglati nešto…nešto o književnosti… – Bože, pa ovome nema kraja Goga! Znaš da nekim klijentima kad previše pričaju pokažem onaj potez dlanom preka grla, što bi trebao značiti – gotovo je, reži, dosta, prekini, zadnje ti je… i tako sam naprasno i očigledno to pokazala, da me osvrtnik (lik koji je izgovarao književni osvrt) uspio ugledati i zbilja prestao predstavljati Miru Gavrana. – A sada prepuštam čitanje ulomaka iz knjige „Parovi i slične slabosti“ mladim studentima glume iz Osijeka, Justini Vojaković-Fingler i Goranu Guksiću. Justina i Goran su zbilja na čas bili „par koji nije uspio realizirati svoju vezu“, kako je objasnio Gavran.

Potom, napokon, Miro Gavran je dobio vrijeme za sebe. Čovjek čije su drame na kazališnim daskama gledalo cca. 2 milijuna ljudi, Čovjek koji u Slovačkoj ima svoj festival „Gavran festival“, Čovjek koji ima 4-5 premijera mjesečno, Čovjek čija su djela preveli na 35 stranih jezika, Čovjek koji je dobio dvadesetak književniih i kazališnih nagrada (Central European Time, nagrada za cjelokupni opus najboljlim srednjoeuropskim književnicima i Europski krug, nagrada za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima) – hoćete još?!? Predug popis, nagrada Marina Držića, Nagrada Večernjeg lista…Sa suprugom Mladenom Gavran osnovao je Teatar GAVRAN. Svojim djelima progovarao o hrvatskoj provinciji, o malim ljudima, antijunacima, političkim trivijalnostima i manipulacijama, o biblijskim ljudima…

Ali ono što mi je uvijek iznova izviralo uz njegovo ime jest pisac kompleksnih ženskih likova, heroina s emocionalnim lomom. Pa ga tako i upitah – Kako to da tako puno znate o  ženama, a tako malo o muškarcima? – pročuje se smijeh u Magisu. – Žene znam bolje, zbog majke, sestre, supruge. Tvrdim da žene u životu naiđu na više prepreka. A uz pisanje o ženama ide senzibilitet. Poznavajući žene upoznajem muškarce. Jer ne može biti sretnog muškarca uz nesretnu ženu i nesretnog muškarca uz sretnu ženu. – činilo mi se da je sretan zbog ovog upita. A onda su na red došli upiti – direktni, za moj ukus i okrutni: primjerice kinematogafija i broj svih nagrada i produktivnost i izdavaštvo. Ali po odgovoru dalo se naslutiti da ćemo se nagledati malo filmova po Gavranovim tekstovima, jer kako reče – redatelji su htjeli da pišem njihove priče, a većina hrvatskog filma snima se zbog festivala, a ne zbog publike. Za pisca se može reći, još od pisaca grčkih drama, preko Shakespeara do danas – tko zaboravi publiku, s vremenom će publika zaboraviti i njega.

Za sve njegove naslove možete se obratiti knjižnici u Čepinu. Jer Gavran već 18 godina revno zalazi u Osijek, u knjižaru A.G.Matoš, u svoj prošireni dnevni boravak.