Komar podsjeća kako je ideja o gradnji pogona za proizvodnju biodizela nastala kada je cijena sirovina bila koliko-toliko stabilna, a biodizela proizvedenog iz ulja uljane repice oko 3,80 kuna za litru, a dizela između 6 i 7,5 kuna za litru. Međutim, sada je situacija, dodaje, drastično različita i jedna litra D2 stoji 9,20 kuna, a sirovog ulja uljane repice 7,30 kuna za kilogram.

Trenutačno je u trendu proizvodnja bioplina
Trenutačno kod potencijalnih investitora vlada interes za gradnju postrojenja za proizvodnju bioplina. Za sada ih ima već pet ili šest zainteresiranih, između ostalog i na području Slavonije, kaže dr. Krička. Za proizvodnju bioplina se smatra da je jedno od najboljih rješenja zbrinjavanja otpada organskog podrijetla koji nastaje u stočarstvu i peradarstvu (gnoj), posebice kod velikih uzgajivača. U bioplinskim postrojenjima takav bi se otpad razgradio vrlo brzo, učinkovito i profitabilno jer je završni produkt biorazgradnje bioplin metan, koji se koristi kao gorivo za proizvodnju električne energije i kao energent za daljnju uporabu, uz dodatne višestruke koristi.

Proizvodnja biodizela neisplativa
– Trenutačno proizvodnja biodizela nije isplativa. Prema našim informacijama, čak su se neke tvornice u svijetu zatvorile. Sada je teško reći kada ćemo nastaviti provođenje projekta. Smatramo da ne treba žuriti i ulagati značajna sredstva uzalud. Valja pričekati da se cijena nafte i ostalih goriva stabilizira, a, isto tako, da se i razriješe neke etičke dvojbe na svjetskoj razini vezano uz pitanje – proizvoditi li hranu ili gorivo – kaže Komar.
Ukupna vrijednost pogona za proizvodnju biodizela u Čepinu, u sklopu IPK Tvornice ulja Čepin, trebala je iznositi 53 milijuna eura. Nakon završetka cjelokupne investicije, trebalo je biti otvoreno novih 60 radnih mjesta, a planirano je i da bi u prvoj polovini 2009. godine posao neizravno našlo i oko 2.000 kooperanata – proizvođača uljane repice.

Hrvatska trenutačno ima dva pogona za proizvodnju biodizela koja su u funkciji. Međutim, proizvedene količine uljane repice i biodizela su zanemarive, a kao buduća članica Europske unije trebala bi do 2010. trošiti 157.000 tona biodizela u ukupnoj potrošnji goriva. Naime, trenutačno se ukupna proizvodnja biodizela kreće samo 28.000 tona. Međutim, od toga se samo neznatne količine troše u Hrvatskoj. Prvi sagrađeni pogon za proizvodnju biodizela Modibit u Ozlju, navodno, na godinu proizvodi oko 25.000 tona biodizela uglavnom za izvoz, a samo manji dio za ZET-ove autobuse u Zagrebu. Drugi pogon koji je sagrađen je Vitrex iz Virovitice, u kojem se, navodno, proizvodi oko 5.000 tona biodizela godišnje. U gradnji je i pogon u Vukovaru tvrtke Europa Mill, kapaciteta 35.000 tona biodizela godišnje, a u planu je bila i gradnja tvornice Ingra Slavonski Brod, kapaciteta proizovdnje 150.000 tona godišnje.

Pod uljanom repicom samo 15.000 ha
U Hrvatskoj se o proizvodnji biodizela iz uljane repice, ističe dr.sc. Tajana Krička, izvanredni profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koja je bila na čelu radne skupine koja je imala zadaću definirati plan i pripremiti sve aktivnosti za provedbu nacionalnog projekta za proizvodnju biodizela, počelo razmišljati još prije gotovo deset godina, odnosno 1999. godine. Međutim, do sada je u praksi vrlo malo toga učinjeno. Projekt biodizela, podsjetimo, nakon što ga je 2000. godine usvojila Vlada RH i imenovala Povjerenstvo za uvođenje biodizelskog goriva u Republiku Hrvatsku 2001. godine, nekoliko je godina stajao po nečijim ladicama u Ministarstvu poljoprivrede da bi se 2005. godine donijela Uredbu o proizvodnji biogoriva dok bi Zakon o proizvodnji biogoriva trebao biti donesen ove, a na snagu bi trebao stupiti 2009. godine. Za sve to vrijeme gotovo je cijela Europa uspjela razviti i proizvodnju i tržište uljanom repicom, čije žetve budu unaprijed prodane, dok Hrvatska koja, prema nekim procjenama, ima oko 250.000 hektara poljoprivrednog zemljišta koje nitko ne obrađuje, uljanu repicu proizvodi na samo 15.000 hektara, a za potrebe proizvodnje jestivog ulja, uljanu repicu u najvećim količinama uvozi.

Za sve te godine nije se vezano uz proizvodnju biogoriva u EU ništa promijenilo, osim što je 2006. uveo drugu generaciju biogoriva, odnosno odluku da se ona proizvode iz svega onoga što je ostatak iz primarne proizvodnje – slame, trava, sijena i slično, dok se prva generacija odnosila na proizvodnju biogoriva iz zrna sjemenki uljane repice, kukuruza, šećerne repe – kaže dr. Krička, te dodaje kako EU nije ništa ukinuo, kako neki smatraju, nego se samo preorijentirao na druge sirovine.

Dr. Krička napominje kako nacionalni projekt za proizvodnju biodizela za sada u praksi nije uspio, jer se njemu pristupilo megalomanski, a ne, kako se predlagalo, da se to radi sustavno s manjim pogonima koji bi trebali ponajprije pokriti potrebe za biodizelom na regionalnoj razini, a tek potom ići na velike količine.

Naravno da se prije toga trebalo osigurati dovoljno sirovine. Naime, vrlo se malo, odnosno gotovo ništa nije učinilo u vezi s povećanjem proizvodnje poljoprivrednih kultura. Hrvatska je, naime, nekad proizvodila uljarice na više od 100.000 ha, a danas se proizvodnja kreće na oko 15.000 ha. Dokle god Hrvatska od ukupnih obradivih površina ne obrađuje čak 49,2 posto površina i ima niske prinose poljoprivrednih kultura, mi o takvim i sličnim projektima ne možemo ni razmišljati – kaže Krička te zaključuje da je osiguranje sirovine osnovni preduvjet za proizvodnju biogoriva.
Dr. Krička ujedno napominje kako Hrvatska, kao jedna od rijetkih zemalja, ima dovoljno površina i za priozvodnju hrane i goriva.
(Glas Slavonije)