Priče govore o znamenitim i zaslužnim čepinčanima i o zanimljivostima iz bogatog seoskog kulturnog života, koji je već tada imao obilježja manjeg grada. Glavni izvor za knjigu bila je Župna spomenica župe Čepin I, gdje su župnici-kroničari, bilježili svijetle i tamne trenutke čepinske povijesti.

Josipa pl. Glembay
Velika hrvatska učiteljica i kulturna djelatnica Josipa pl. Glembay rodila se u Čepinu 1861. godine, a umrla 1941. godine u Osijeku. U Čepinu je pohađala Opću pučku školu, a školovanje je nastavila u Osijeku i Zagrebu gdje je završila učiteljsku školu. Od 1886. godine pa sve do umirovljenja 1922. godine neprekidno je službovala na osječkim školama.

Posebne osjećaje pokazivala je za skrb o siromašnoj djeci i učvršćivanju hrvatstva, bila je politički aktivna pa ju je Hrvatska pučka stranka kandidirala za izbore. Za „Udrugu učiteljica“ u Zagrebu izradila je Nacrt za prva društvena pravila, što dokazuje da je bila cijenjena i u Zagrebu, te širom južnoslavnenskih zemalja.

Prigodom 25-godišnjice njezina rada 1911. godine njene bivše učenice osnovale su „Zakladu za podupiranje siromašnih učenica osječke više djevojačke škole“, popularno nazvana „Jubilarna zaklada Josipe Glembayeve“. U Osijeku je 1921. godine osnovna podružnica udruge „Hrvatske žene“ a nakon toga „Klub Hrvatica“. Svoj književni opus koji je većinom bio namijenjen djevojkama započela je 1881. godine novelom „Za jedan časak radosti“, te je izdala još i „Nauka o šarama“ i pripovijetke „Za narod svoj“, „Što sad“ i „Iskre pod pepelom“. Surađivala je u „Napretku“(Sarajevo) , „Smilju“ i još brojnim časopisima na ovim prostorima.

Malo je poznato da se zalagala za gradnju Hrvatskog doma, a i da je njezina velika zasluga što je kupljena vila za Hrvatski dom, danas je to Ugostiteljska škola u Osijeku.

Josip Horvat
Poznati hrvatski novinar i kulturni povjesničar Josip Horvat rodio se 15. siječnja 1896. u Čepinu, na isti dan kada je Bela Adamovich de Csepin imao praizvedbu prvog hrvatskog baleta u Zagrebu. Umro je 6. listopada 1968. u Zagrebu. Iz Čepina je otišao već u ranom djetinjstvu kad mu je otac radio kao glavni sluga kod Mihalovića u Zagrebu. Tamo je završio „Trgovačku akademiju“ 1914. godine, od 1926. pa do 1941. godine bio je glavni urednik Jutarnjeg lista, te član uredništva Obzora.

U književnosti se je javio s hrvatskim povijesnim romanima; „1848“, „Ikarov let“, „Pretorijanci“, „Na ugaru“. Eruditski je i pronicavo napisao popularne životopise hrvatskih velikana: Franje Supila, Ante Stračevića, a Ljudevitu Gaju je posvetio veliku pozornost pa je s J. Ravlićem obradio njegovu ostavštinu i potom objavio monografiju Ljudevit Gaj. Objektivno je napisao Političku povijest Hrvatske I-II, te je još objavio Stranke kod Hrvata i njihove ideologije, Mihalovići, Povijest novinstva Hrvatske i Prvi svjetski rat.

Nikada se nije politički eksponirao, a svojim je radovima osvijetlio epohu u građanskom liberalističkom duhu. Iskusnim novinarskim perom uhvatio je najzanimljivije događaje svog vremena i epohe.