No međutim kad bolje razmislim, konji jesu divne punokrve životinje, pametne, marljive, ali i svojeglave. Kako uzjahati konja ako ne ponuditi kockom šećera…stoga prvo naučimo nešto o konjima.

Te životinje imaju izuzetno razvijeno osjetilo sluha. Zato ne vole buku i glasan govor, vole umjerenu glasnoću govora, što me podsjeća na „šaptače konjima“. Poznato je i kako toplokrvne rase, lakši konji, imaju bolji sluh od tzv. hladnokrvnijih ili težih rasa. Isto tako mogu svako uho zasebno okretati i primaju zvukove iz svih pravaca, tako da mogu prihvaćati zvukove i odnaprijeda i odostraga kako bi imali kontrolu nad okolišem. Ali odmah napominjemo kako uši konja služe i kako bi iskazali svoje raspoloženje. Uši položene uz tijelo prema natrag su izraz prijetnje, a ako su postavljene prema naprijed iskazuju prijateljski interes. A vid im je još kompleksniji i razlikuje se od čovjekova. Konj može sve vidjeti oko sebe bez okretanja glave, ali ima tzv. mrtvi kut neposredno ispred sebe. U sumraku ili noću puno bolje vide od čovjeka zbog građe mrežnjače. Ujedno i razlikuju boje, posebno nijanse žute i zelene. Njegovo vidno polje je po nekoliko stotina metara, a za sve ostalo koristi osjetilo njuha. A kako ne može procjeniti dubinu, događa se da u određenim trenucim može ustuknuti, po nama, na gotovo banalne stvari poput sjene. I to je jedan od glavnih izvora njegove panike, znak da nije nešto dobro vidio. Zbog toga ako se konju uskrati zakretanje glave u stranu kako bi dobio jasniju sliku okoline, često dovodi do izbacivanja konja u stranu, pa i iskazivanje njegova straha. Izuzetno razvijen njuh mu je posebne, gotovo životne važnosti, osjet do vode ili biranja hrane, te ograničene teritorije,. Uz širenje nozdrva jedan prema drugome, konji se upoznaju. Čak i toliko da prepoznaju ljude koji ih se boje, jer naš organizam pušta određene feromone, pa se konj prema takvima ponaša agresivnije. I što je za nas, kao ljude dosta bitno, jest dodir u konja. Najtaktilnije mjesto jesu dlačice na njuški koje su neuronskim mrežama povezane s mozgom i šalju impulse nakon podražaja. Dodir im je jako bitan, te ako je ljudski, neka bude smiren. Čak imaju receptore i u nogama kako bi procjenili tlo i njegova svojstva. Osim toga za konje se tvrdi da su dosta izbirljivi u ishrani, no zaokružimo priču da vole svježu i mladu travu, koja je kao takva mlada bogata sećerom, pa se stoga možda povezuje zašto konj voli kocku šećera ili jabuku.

Kobila Krabbe i pastuh Gajetano su svojim ponašanjem potvrdili sva ova navedena pravila konjskog života. U dvorištu Petra Zdravčevića iz Beketinaca sam zatekla ovo dvoje ljepotana i ostala oduševljena lipicancima. Krabbe ima svoju dugogodišnju prijateljicu, koja razdvajanje od nje pokazuje izrazito i tvrdoglavo i to struganjem prednje noge o tlo, što u biti označava nestrpljivost. Njihov vlasnik Petar Zdravčević tvrdi da su mu to takoreći bezuvjetne ljubavi. Nakon obitelji i četrdesetogodišnje službe u vatrogascima, upregne konje i samo se uputi…

Za njih sam uzgaja hranu, posebno zob. Oni imaju najbolji smještaj pored svih domaćih životnja u dvorištu. Nismo se dogovorili oko jahanja, upregli smo kola i provozali se okolicom Beketinaca. Uz polja tek iznikle uljane repice i žita, pored krava koje mirno pasu i propupalih voćnjaka krušaka, pored jablanâ koji se spremaju zazeleniti i pored jednog izrazito ljutog purana, Krabbe i Gajetano su uznosito kasali. Na trenutak osjetih slobodu i „wilde, wilde horses“. U to se gazda odlučio „polukružno“ okrenuti na cesti. Nekako sam gledala ta dva duboka kanala s obje strane ceste, ali izvrstan manevar i suradnja s konjima prošli su olakšavajuće. Na ulazu u dvorište, kobila Krabbe je još jednom iskazala svoju narav, nije htjela proći kroz jednu kapiju, a na drugoj kapiji nas, pastuha i kola, doslovno u galopu uvela u dvorište. Zaključih nakon kratkotrajnog iskustva s konjima kako je lakše upravljati sa snagom od 120 konja.

{gallery}konji{/gallery}